VEZE IZMEĐU SLOVENIJE I CRNE GORE SVE SNAŽNIJE I ČVRŠĆE - NJ.E. BERNARDA GRADIŠNIK

Prije nego što napišem bilo što, kao ambasadorka Republike Slovenije u Crnoj Gori moram utvrditi da su međudržavni odnosi između Crne Gore i Slovenije odlični. Mi smo kao dobre komšije, zapravo nam je čak i bolje, između neposrednih komšija kod kojih uvijek postoje neka granična pitanja i istorijske zamjerke, a između nas toga nema.

Veze između naše dvije zemlje su snažne, svake godine sve čvršće, zasnovane na prijateljstvu i međusobnom poštovanju. Nismo bili komšije, već smo živjeli u istoj "kući".

Vidljivost Slovenije u Crnoj Gori je velika. Snažna je naša ekonomska prisutnost. Kulturna razmena je na visokom nivou, primjerna je saradnja u oblasti odbrane. Zadatak naše ambasade jeste da se tako nastavi i ubuduće. A to se postiže, ne deklaracijama, nego živim povezivanjem slovenačkih i crnogorskih privrednika, umjetnika, ljudi… to radimo - povezujemo u oba smjera.

U mnogo čemu, Slovenija je bila i ostaje Crnoj Gori kao uzor. Pratili ste nas, na primjer, u oblasti kulture. Slijedeći slovenački primjer, proglasili ste praznik kulture neradnim danom u znak sjećanja na dan rođenja jednog od najznačajnijih ličnosti u istoriji Crne Gore - Petra II Petrovića Njegoša, koji je za Crnu Goru više nego France Prešern za Sloveniju - on naime nije samo uspostavio crnogorsku kulturu, već i njenu državnost. U tom duhu, naše glavne gradove krase spomenici – Prešern u Podgorici i Njegoš u Ljubljani – podignuti zahvaljujući počasnom konzulu Crne Gore u Sloveniji.

Kultura je veoma važna za naše narode. Kroz istoriju, ona je bila odlučujuća za opstanak naroda. Jer dok države, koje su strukturisane vertikalno, prema polugama autoriteta i moći, mogu lako da se uruše u teškim okolnostima i pod pritiskom, narod je organizovan horizontalno – ne održava se autoritetom, već zajedničkim vrijednostima tradicije, nasljeđa i običaja tj, kulturom, kako narodnom, tako i vještačkom. Vaš veliki pisac Milorad Popović je u Njegoševom nasljeđu (2013) sjajno osvijetlio ovu razliku.

Nije zanemarljiva ni pomoć Slovenije Crnoj Gori na njenom putu ka EU, koja nije samo politička. Na tom putu Crna Gora uvijek može računati na pomoć i podršku Slovenije. Lično vidim Crnu Goru kao prvu sledeću članicu EU. Ako se nastavi u ovom pravcu i sa ovim entuzijazmom, ne vidim drugačiji ishod.

Crna Gora je zemlja bogate istorije i velikih imena. To mi je poznato još iz škole, jer sam odrastala u vrijeme nekih zajedničkih nastavnih programa, učili smo čak, iako samo godinu dana, ćirilicu, ali nisam bila svjesna da je crnogorsko društvo u samom sebi i zbog svoje istorije tako silno podijeljeno. Ta heterogenost, koja obuhvata i nacionalnu pripadnost i jezik i vjeroispovijest i uspomene i tradicije, može biti blagoslov bogatstva, a može biti i prokletstvo i prepreka. No, vjerujem da ćete to, šta vam je dato, iskoristiti za svoje dobro.

Crna Gora me prije dvije godine, kad mi je počeo mandat, dočekala raširenih i otvorenih ruku, doslovce prvi dan ja i moj suprug rukovali smo se sa neznancima i nakon toga već bismo bili na ti – to je bio prvi i najjači utisak o vašoj prisnosti. Od tada, tu se osjećamo kao kod kuće – no to ne mora da znači da nam je sve idealno. I kod kuće mi baš nije pravo ako mi Branko u svom stvaralačkom zanosu– po podu baca neke svoje ne složene papire. Naime pisac je, napisao je i knjigu o našem životu tu kod vas, zvanu Čuke brez po muke. I on je oduševljen Crnom Gorom.

Inače, sa porodicom u kojoj su još naši blizanci Ana i Klemen putovala sam po Balkanu već godine 2006, a to je uključivalo i Crnu Goru. Ona nam se najviše i svidjela, iako smo ostali samo tri dana: obišli smo za to vrijeme Kotor, Lovćen, Cetinje, Kolašin, Biogradsko jezero, Taru, Žabljak, Budvu i, kao jagodu na kartografskoj torti, Donje Muriće na južnoj obali Skadarskog jezera.

Utisci su već tada bili sjajni i silni.

Sada smo upoznali prvo Podgoricu, veoma zelenu, puna parkova i parkića i drvoreda. Ovo je važno za nas, jer Gradišnici volimo prirodu.

Prirodna čuda? Nema im kraja. Pravo religiozno otkriće doživjeli smo na Pavlovoj strani, to jest na istočnom prilazu Rijeci Crnojevića, odakle se otvara neprikosnoveni pogled na Skadarsko jezero i one dva brijega koja se dižu kao grudi u vodi usnule gorske vile. Prizor mi je bio poznat iz turističkih prospekta, ali kad sam ga vidjela svojim očima, vidjela sam i koliko je najbolje retuširana fotografija – samo zbir piksela.

Sa velikim zadovoljstvom smo istražili, na primjer, Stari Bar, Staru Budvu, Kotor, Petrovac, Virpazar, Kolašin, Ostrog. Zahvalni smo i obližnjoj Gorici, Ljuboviću, Morači... Pa i našoj Sadini uz Tološe koja pruži beskućnicima – psima, zečevima, zmijama – utočište od civilizacije. Tu šetamo naše pseće društvo.

A ljudi? Oni su uvijek prisni, rječiti – i veliki ljubitelji šegačenja. Sve kod vas ide lakoćom kao uz logorsku vatru – uvertira glasi kako ste?, pa se potom pruži ruka, i slijedi dakle, na ti smo, je'l tako?, a nakon toga već smo si skoro kao rod, drugovi, komšije, jednom riječju -- ljudi. A ta prisnost je neopisivo blago, skoro sasvim nepoznato u Zapadnoj Evropi. Poslije tri minuta razgovora sa strancem ovdje se osjećam kao da se znamo deset godina, kao da mi je najbliži komšija, dok je u Sloveniji suprotno: možeš komšiju znati deset godina, ali ste za to vrijeme razgovarali svega tri minuta.

Prirodu i prisnost – i odmaklost od izbezumljujuće jurnjave Zapada -- eto, to ima da održite bez obzira na poneku primjedbu sumnjičavih stranaca kojima sve ovo ide prebrzo.

Naravno, prirodno bogatstvo moramo zaštititi. Nema ga ni u velikoj maloj Crnoj Gori za bacanje.

Usvajanjem Deklaracije na Žabljaku, 20. septembra 1991. godine, Crna Gora postala je prva ekološka država na svijetu. Deklaracijom je definisano strateško opredjeljenje zemlje da usvaja i primjenjuje najviše standarde i norme iz oblasti zaštite životne sredine, očuvanja prirode i ekonomskog razvoja na principima ekološki održivog sistema.

Sada je vrijeme da se to i primijeni.

Galerija